Damien
15.10.2007., ponedjeljak
In The Dream
 Can you hear me call your name I'm not far away I think of you Somehow you drifted far away from me I can't explain In the dream You're all I see In the dream Is where I'll be With no one by my side The tears in my eyes I dream of you Could you ever feel the same I think you can In the dream You're all I see In the dream Is where I'll be In the dream You're all I see In the dream Is where I'll be In the dream  |
26.09.2007., srijeda
Jedan ranojutarnji da razveselim voljenu osobu
Osoba kojoj je ova pjesma namjenjena nadam se da će se prepoznati u njoj.  Is it hard to love you baby Whell I say the answer is NO `couse I`ve been something of a bulet, in this And as far as this things go It`s easy as ABC It`s like learning how to count You know that loving you Is just like breathin in And breathin out It`s not something I couldn`t just decide That I`ll no longer do You know I couldn`t help But love you Even if I wanted to It`s in funny tale a reflex And in that I have no doubt Loving you is just like breathing in And breathing out Like Sun rises every day And sets when evening comes And just how Springtime allways rolls around when the time is done Like birds and bees instinctively know what is all about You know that loving you Is just like breathing in And breathing out It`s just something `bouth the way you touch me When we are all aolone And it`s just something in your smile That thrills me straight throug to my bones And it`s just something in the way You make me scream You make me shout You know loving you Is just like breating in And breating out  Volim te jedino moje nadam se da sam ti barem malo uljepšao naporno jutro. |
07.08.2007., utorak
Moja noćna pričica
Prije nego li počnete čitati ovaj tekst samo da vas upozorim da je ovo mješavina nekoliko priča koje sam pod raznim okolnostima napisao, osobe koje se spominju u tekstu su stvarne, ali radi potreba teksta sam im promjenio imena, da nebi bilo zabune. A nadam se da će ovaj tekst nekim ljudima nešto i značiti  Oko mene je svuda mrak. Sjedim u kadi prepunoj tople vode, baš onako kako volim. Voda je bila toliko vruća da se već lagano počela skupljati vlaga na pločicama. Ja sa pljugom u ruci pokušavam upiti ono malo svjetla što mi daje onaj mali preostali komadić sveće što gori u ljevome kutu pored pipe iz koje i dalje curi vruča voda. Sjedim tako u kadi i koliko već dugo buljim u onu svjeću sve mi se vid zamaglijo i oći nemogu biti skoncentrirane na što točno gledam. Odjednom iz pozadine začujem kako me netko doziva imenom. Glas je toliko bijo umiljat kao glazba za uši u tome trenutku, ali nekako mi je bio poznat, ali u tome trenutku nisam mogao spojiti ga sa nekim licem ženske osobe koju ja poznajem. Automatski sam se stresao i došao donekle k sebi. Pogled mi je počeo trčati sobom nebi li našao izvor tog glasa. Dolazio je ravno ispred mene. Nevjerujući svojim očima, skupio sam oči i protrljao ih dobrano kako bi se uvjerio da si ovaj prizor ne zamišljam. Na moje iznenađenje ispred mene se nalazila blurana silueta žene, koja je zajedno samnom sjedila u kadi. I dalje nisam mogao spojiti sa licem a trudio sam se iz sve snage.  Nastala je ona neugodna tišina, a ja i dalje nisam svjestan što se to zapravo događa u tome trenu. Lagano sam bio izgubljen i nisam znao što da radim. Počela mi se smijati onako blagim dječijim glasom, što je mene još više zbunilo. Primjetila je moje čudno ponašanje pa je počela ovako: - Hej smiri se sve je uredu, kad je to izgovorila shvatio sam da je to jedna moja dobra prijateljica još iz djetinjstva, pa sam se malo smirio - Vanja jesi li to ti ? - Da, jesam – rekla je kroz smješak, mogao sam ju sad zamisliti kako to izgovara - Vidim nekih problemčića imaš - Kako znaš ? ; ništa mi sad nije bilo jasno - Nečeš mi vjerovati ali to je zapravo jedna mala ljepa pričica koju bi ti sad mogla malo skratiti ali ako te baš zanima ispričat ću ti ju - Hajde molim te daj me barem malo informiraj o čemu se sve ovo zapravo radi - Evo i pojednostavnit ću ti malo. Ovako kad se ljudi rode, ovisno o pozociji zvijezda na nebu tj o tvome horoskopskom znaku, biraju osobu koja će prestavljati njihovu podsvjest u ovakvim situacijama. Eto to je najednostavnije i najkrače moguče. Jer barem malo shvačaš? - Aha znaći sad u ovome trenutku moja podsvjest sjedi samnom u kadi? - Da, ali hajde da mi pređemo na stvar radi koje sam došla, pa kad sitm završimo možemo o čemu god želiš - Može da čujem što mi to imaš za reć pametnoga. - Da te pitam onda da li ti zaista voliš Helenu? - Pa ako si moja podsvjest onda valjda znaš za moje osječaje i za moja razmišljanja, zar ne - Istina, ali sad želim to od tebe čuti na glas? - Zašto? - Nemoj mi postavljati molim te suvišna pitanja, o tome čemo kasnije kao što smo se i dogovorili - Dobro dobro, kako go - Hajde onda da čujem tvoje osječaje prema njoj - A mislim kaj da ti kažem, da ju volim, volim ju i to više nego sebe, sve bi dao za nju. - Dobro a koja su tvoja razmišljanja - Oprosti ali zaboravih gore još navesti da sam primjetio kako mi je dan prazan kad ga provedem bez nje u mojoj blizini i kako su tužni dani kad legnem u krevet a ona nije pored mene. - Doboro ovo je bilo ljepo, a sad da čujem koja su bila tvoja razmišljanja o vama - A zadnje sam si zamišljao kako ja i ona imamo svoj stan i svoj mir i prostor, onda sam razmišljao o tome kako mi je bilo ljepo sa njom na moru, suživot u onih 20-etak dana da bi tako živio narednih još 100 godina. - Aha, a daj mi reci samo da li ti je ikad palo napamet da ju prevariš? - Pa iskreno da ti kažem nije, to mi je čudno za ovoliko vremena koliko smo ja i ona zajedno, iskreno to znaš kad mi se bilo dogodilo, a ja to sad stvarno nebi htio spominjat ok? - Može ako ti tako želiš - I jako mi je drago radi toga jer se osječam nekako nadopunjenim ,upgrejdanim kad vrijeme provodim sa njom ili razmišljajuči o njoj, a i primjetio sam da me smiruje jako njezina pristunost. - Da to je bila zbilja ljepa misao, sječam se toga, oprosti nastavi molim te - A jeli , kao da to nisi znala – rekoh joj kroz smjeh - Istina. A daj mi onda reci kaj si ti glup, oprosti ali morala sam upotrijebiti taj izraz. Ti češ dopustiti da ti tako dobra cura sklizne kao kap vode sa dlana? - Moram ti reči da je moje mišljejnje, što i sama znaš, da ja nju ne želim ni u kojem slučaju izgubiti, ali sad je na njoj da odluči. - Ja ću ti samo reći da je ovaj razgovor koji smo mi vodili jako zanimljiv, znam da je na njoj da odluči, a ti znaš da sam ja tu uvijek uz tebe i da možeš pitati za savjet ako želiš. Sad ću te napustiti a ti malo razmisli pa joj se javi i nadam se da će vam uspjeti Nakon što je to izgovorila nestala je. Više je nije bilo. Čak sam i sam sebe zapitao jesam li normalan. Ja taj odgovor nisam još saznao. Nekoliko trenutaka kasnije, ne znam zašto ,počeo me hvatati san, pa sam izašao iz kade. Pljuga mi je već izgorila u ruci, a moja pluća i dalje žude za nikotinom. Uzeo sam ručnik i obrisao se. Nisam se trudio oblačiti pa sam se zaputio sam u krevet. Glavom mi je cijelo vrijeme prolazila pomisao kako bi bilo ljepo da je ona sad tu u mome krevetu da se mogu priviti uz nj i da zagrljeni uplovimo u svijet snova. Kako je realnost okrutna, udara me snažno u glavu jer nje nema tamo. Kad sam se ispružio na krevetu zagledao san se strop, a glavom mi je prošla samo jedna misao BUDALO BEZ NJE NISI POTPUN, ONA JE TVOJA SRODNA DUŠA . Sa tom misli sam utonuo u snove nadam se da će ona biti u njima da mi ih maksimalno uljepša. Dok mi se polako oči sklapaju njezino lice se stvara predamnom, dok sam ga pokušavao poljubiti ono se lagano udaljavalo od mene. Pokušao sam se približiti njoj ali jednostavno nisam bio u stanju, makar sam se svim snagama trudio nisam se mogao pomaknuti sa mjesta. Najednom mi se samo zacrnilo pred očima i više nisam bio ničeg svjestan.  |
22.05.2007., utorak
Promjene
 Theres a light shining on her window Theres a great big guess breathing on her door Shame its taken all this time All these years to find out Shes gonna change everything I spend so much time sitting in shadows I feel naked to the bone but I don`t care, any more Shame its taken all this time All these years to find out Shes gonna change everything Oh everybody cant you see What that angels done to me Im hopelessly in bits Hanging on to what I think I used to be Somebody help me please See this fool way down on his knees Shes gonna change everything you see in me Shes gonna change everything [žao mi je što ću vas morati razočarati, ovo nije moj tekst ali osoba kojoj je posvećen znat će da je za nju. Nove priče ću objaviti drugom prilikom. Nažalost manjka mi inspiracije, ali nemojte se brinti bit će ih još i neću prestati objavljivati ih kako ih napišem. BTW ovo mi je 60 post :D ]  |
30.03.2007., petak
Jutro
Jutro je bilo tmurno i maglovito, a sunce još nije bilo izašlo na istoku. Ustao sam iz kreveta lagano kako je nebi probudio, a njezino je tijelo bespomočno ležalo na krevetu, prekriveno plahtom. U sobi je bilo užasno sparno i zagušljivo, pa sam otvorio balkonska vrata. Soba mi je po dobrom starom običaju mirisala na duhanski dim i kavu. Nakon što sam ustao iz kreveta prošetao sam se do kuhinje i skuhao si kavu. Vratio sam se u sobu, kako bi malo promatrao njezino tijelo kako leži golo na mome krevetu. Zaista je bila prekrasna. Nejzine noge virile su preko ruba kreveta onako bijele i glatke a o ostatku da vam ni ne pričam. Prizor je bio tako lijep da bi svatko poželio probuditi se uz njega. Kad je promjenila položaj svoga tijela kosa joj je prekrila lice. Otišao sam do stola kako bi uzeo upaljač i cigarete. Izašao sam na balkon kako nebi zadimio sobu i otežao joj spavanje. Stajao sam na balkonu naslonjen na stol i promatrao sam kako se budi grad. Stan mi je na prvome katu, ali imam jako ljep pogled na 2 ulice, a ljudi su mi i dalje izgledali kao mravi. Moram vam priznati da je gledanje te užurbane gomile ljudi jako zanimljivo u tako rano jutro. Svi se nekud žure, svatko trći na svoju stranu. Djeca kako bi stigla u školu, oni malo stariji kako bi stigli na fax, a oni još stariji kako bi stigli na posao. Mozak mi je u tome trenutku bio oslobođen ikakovih briga kad je na istoku počelo izlaziti sunce. Bio je to stvarno ljep izlazak sunca, dugo već nisam vidio tako lijepu sliku.  Nakon nekog vremena bacio sam pogled ponovno prema svojoj uspavanoj ljepotici. Idalje je bila tamo na istome mjestu u istom položaju. Prišao sam joj i ponovno ju prekrio plahtom kako joj nebi bilo zima. Izgledala je kao da uživa u svojim snovima i to mi je stvorilo neku vrstu olakšanja a i zadovoljstva na neki način. Nakon toga ponovno sam izašao na balkon. Nedugo zatim se probudila, a ja sam i dalje stajao na balkonu sa cigaretom u jednoj i šalicom kave u drugoj ruci. Gledao kako se sunce probija kroz ostatke magle, a i ptice su već oživjele grad svojim pijevom. Prišla mi je sa leđa i zagrlila me. Poljubila me i zaželjela mi dobro jutro. Scena je izgledala kao u filmovima, a ja sam se osječao jako sretno. Zaista sretno. Moram priznati takav osječaj ljubavi osjetio sam po prvi puta u svom životu i nadam se da će tako ostati Ovo štorija je namjenjena jednoj preljepoj curi koja će sama shvatiti da je za nju ;) |
18.01.2007., četvrtak
Saga o vampiru #5
 Toga dana probudio sam se nekoliko puta. Prvi puta kad sam otvorio svoje oči rolete su bile još uvijek spuštene, a Magdalena je i dalje ležala pored mene. Drugi puta, kad sam se probudio, nikoga nije bilo u stanu. Treči put me probudila zvonjava mobitela. Magdalena me je zvala. Htjela je provjeriti jesam li dobro. Moje tjelo je bespomočno ležalo na krevetu, tako da sam jedva dohvatio mobitel i prinio ga uhu. Naš razgovor nije ličio ni na što jer su moja usta bila toliko suha, a i na jedvite jade sam mogao otvarati usta, tako da je moj dio dialoga bilo zapravo mrmljanje. Nakon što je Magdalena poklopila slušalicu ponovno sam zaspao, u nepodnošljivim bolovima. Idučeg puta kad sam otvorio svoje oči prvo što sam ugledao bilo je magdalenino lice. Onako prekrasno, imala je raspuštenu kosu koja joj se spuštala ravno preko njenog lica. "Donjela sam ti nešto." - rekla mi je kad je primjetila da ju gledam svojim mrtvačkim pogledom. "Popi ovo..." - gvorila mi je pružajuči mi čašu napunjenu nekakovom tekučinom "... bit će ti bolje samo popi na iskap" Neznam zašto, ali kad smi je pružila čašu moje tijelo je najednom ojačalo, kao da mi je netko ubrizgao spasonosnu dozu adrenalina u tijelo. Uzeo sam čašu svojom slabašnom rukom i prinio je ustima. Tekučina koja je ispunjavala ćašu bila je nekako čudna. Bila je žute boje i čudnog mirisa. Osjetio sam kako mi tekučina ispunjava usta i dok je klizila prema želudcu osjetio sam kako ostavlja trag topline za sobom, kao da sam popio 2 deci neke dobre domače rakije. Nakon nekoliko trenutaka bio sam kao nov. "Vidim da ti je sad bolje, hajde pričekat ćemo još par minuta pa krečemo." rekla je lim je primjetila promjene na meni "Nema problema, idem se ja polako spremati, pa možemo krenuti." Ustao sam sa kreveta i zaputio sam se prema kupaoni. Nakon što sam napravio dva ili tri koraka pao sam na pod. Kleknuo sam na koljena a moje je tjelo najednom počelo goriti. Neka čudna energija je krenula mojim tijelom osječao sam se kao da gorim iz nutra, dok sam iz vana bio hladan kao led. Počeo sam se grčiti od bolova, ali na svu sreću to je potrajalo nekih pola minute.  Kad me to prošlo, osovio sam se na svoje noge i zaputio se u kupaonicu. Prišao sam umivaoniku i pustio sam hladnu vodu. Skupio sam dlanove i zagrabio vode i umio se njome. Tek sam sad primjetio da sam cijelo vrijeme bio gol. Otvorio sam jedan od ormarića u kupaoni i našao boxerice u njemu. Navukao sam ih na sebe, a potom sam dohvatio svoje kožne hlaće koje je izgleda Magdalena objesila iza vrata u kupaoni. Konačno sam se sjetio da bi mogao i premazati svoju tetovažu novim slojem masti. Prekopao sam preostale ormare u kupaonici i našao bočicu masti za tetovaže. Kad sam ju konačno premazaoo izašao sam van, "Ej Mag!" - rekoh čim sam otvorio vrata kupaone "Reci." "Jesi li ti možda premazivala moju tetovažu dok sam ja ležao u krevetu?" "Jesam, zašto?" "Pa začudio sam se što je još uvijek masna i čista, a nisam primjetio da mi se koža ljušti makar bi trebala sad, u prvih nekoliko dana" "Jesam ništa se ti nemoj brinut" dok je ovo izgovarala prišla mi je i poljubila me. "E, da, donjela sam ti čistu majcu." - rekla je pokazujući na krevet Obukao sam ju. NEdugo zatim smo krenuli. Motori su i dalje bili u garaži, a vani je bio mrkli mrak. Nakon jedno sat vremena vožnje bili smo u onoj ruševini nasred šume. Tamo su nas dočekali ona dva ista tipa koji su nam dovezli motore kad smo kretali u grad. Ušli smo u kuću i zaputili smo se u svoje sobe. Ušao sam u svoju sobu. Začudo nikoga nije bilo u njoj. Nisam trenutno bio u stanju ni za što. Svukao sam se , pustio sam si vodu u kadi i popalio sam si svijeće po lupaoni. Pustio sam si toliko vruću vodu da se kupaona ubrzo pretvorila u saunu. Dok sam ležao u kadi opet mi je zazvonio mobitel. Bio je to Demetrius, Magdalenin otac. Javio mi je da je sastanak za sat i pol u njegovom uredu i zamolio me ako mogu doći jedno pola sata ranije, jer bi htio porazgovarati samnom. O čemu ne znam, nije mi htio reči. Ustao sam iz kade obrisao sam se i obukao. Bio sam spreman kroz nekih 20 minuta. Užasno me zanimalo o čemu on to želi samnom razgovarati, pa sam odmah krenuo prema njemu. Na putu prema njegovom uredu me više nitko nije čudno gledao. Sve osobe koje sam susreo na hodnicima, na putu prema Demetriusovom uredu, gledale su me sa poštovanjem i uljudno me pozdravljale. Kad sam konačno stigao u ured našao sam Demetriusa kako sjedi za svojim radnim stolom i čita neki izvještaj. "`Ko se to nama probudio iz mrtvih" -rekao mi je kroz smijeh dok sam ulazi u njegov ured "Sjedni" nadodao je pokazujući na fotelju ispred svog radnog stola. "Trebali ste me?" upitah ga "Da,jesam. Htio sam te prije sastanka upoznati sa našom poviješću i nekim sitnim detaljima pošto si ovdije nov kod nas." "Pade mi kamen sa srca, ono kako ste me nazvali učinilo mi se da je nešto puno ozbiljnjije bilo u igri." "Ma ne..." -reče mi kroz smijeh - "... i da odma raščistimo jednu stvar. Od sad mi se obračaj sa TI, pošto smo familija i to dvostruka" "Familija? Dvostruka?" -rekoh mu zbunjeno i pogledah ga onim svojim zbunjenim pogledom. "Eto vidiš, moram ti puno toga objasnit. Kao prvo familija smo zato što pripadaš našem klanu, a svi ljudi koje češ ovdije sresti u ovoj "zgradi" su ti familija, a dvostruka smo zato što te ovdije dovela moja kćer i pošto u sebi sad nosiš komadić naše krvi, jer koliko mene pamčenje služi nakon što te ugrizla dala ti je da se hraniš njezinom krvi, zar ne?" "Da" - odgovorih mu polako i pomalo zbunjeno. "Jel ti sad barem malo jasnozašto smo dvostruka familija?" -rekao mi je kroz smijeh "Da sad je, nego da te pitam jel smijem zapaiti?" "Samo ti daj, možeš li mi dati jednu cigaretu usput meni su moje ostale u sobi, a nemam niti jednu više tu po ladicama." "Naravno. Izvoli" - rekao sam mu pružajući mu kutiju cigareta sa upaljačem. "A sad je vrijeme da popričamo o našoj povijest i o projektu kojim čemo se uskoro početi baviti. " "Samo izvoli, ja sam se pretvorio u uho." "Pa da krenemo iz početka. Naš je klan jedan od tri najstarija klana na svijetu. Osim nas najstariji su još klanovi Nosferatu i Malkavian. Kao što več najvjerojatnij znaš mi se zovemo Assamite. Klan je osnovao moj djed u 14 stoljeću. U početku naše se sjedište nalazilo na istočnoj strani grada, ali su nas ljudi razotkrili, i tada je moj djed poginuo u silnim napadima ljudi na naše skrovište. To se desilo u drugoj polovici 18 stoljeća. Kada smo shvatili da nam je egzistencija ugrožena okupili smo delegacije svih do tad postoječih klanova. Na tome je sastanku prisustvovalo po dvoje ljudi iz svakoga klana od dotad postojećih 13 klanova. Dva klana ili ti ga Lasombra i Tzimisce su nas, da tako moram reči, odjebali, a ostali su prihvatili naš prijedlog i osnovali smo odbor u kojem su bila po dva predstavnika svakoga klana. Taj smo odbor tokom vremena preimenovali u udruga. Od samih početaka naš se klan se bavio ubijanjem, a i uglavnom su svi članovi klana ubojice. Kroz čitavu povijest smo ubijali ljude i vampire drugih klanova koji su nas pokušavali ugroziti. Ne samo nas nego i ostale klanove koji su pripadalu "udruzi". Toliko o povijesti, a sad je vrijeme da ti objasnim zašto si tu, i da te malo uputim u zadatak o kojem sam ti pričao. Sad se sigurno pitaš što radiš u klanu ubojica. Mislim svaki vampir je ubojica barem na jedan način a to je zato što se hranimo ljudskom krvi. No nema veze idemo dalje. Daklem prije nego što smo te uveli među nas proučili smo tvoj dosje. Pisalo je u njemu da si kao mali trenirao streljaštvo na malokalibarskoj puški i samostrijelu, pa imaš male predispozicije da budeš ubojica. A koliko smo te uspijeli proučiti sada, promatrajući te u zadnjih nekoliko mjeseci, stvarno znaš biti gadan kada ti netko stane na žulj. A sada što se tiće zadatka. Prvo i osnovno moraš znati da zadatak neće ni malo biti lagan. Ti i Magdalena ćete se zaputiti sa još 5 ljudi iz našeg klana, koje ćeš uskoro upoznati, na jedan poprilično opasan zadatak. Kad obavite tu misiju onda ti nastavljaš sa svojim prvotnim zadatkom da napišeš onaj program za dešifriranje ali bez obavljene ove misije nećeš uspijeti ništa. Što znaći ova prvotna misija mora biti uspiješno završena. Vjeruj mi tu će biti posla i preko glave. " U tome je trenu Magdalena ušla u ured. Došla nas je obavjestiti kako se ostatak ekipe okupio u susjednoj sobi i kako sastanak može zapoćeti. Povukao sam još dim cigarete i zagasio ju u pepeljari.Ustao sam sa stolice, poljubio magdalenu i sa njom se zaputio u susjednu sobu u kojoj je 5 ljudi več sjedilo i međusobno razgovaralo za stolom. Tri mjesta su bila prazna i to na samome čelu stola. Demetrius je sjeo u sredinu, Magdalena je sjela lijevo, a ja desno od njega. Kad je Demetrius prišao stolu svi su se ustali i pozdravili ga, a kada je on sjeo na svoje mjesto svi su posjedali za njim. Na stolu ispred svakoga od nas bila je čaša napunjena nekom tekučinom. Nakon što je Demetrius sjeo uzeo je čašu i otpio je malo. "Mislim da bi bio red da vas za početak upoznam sa novim članom klana. Ovo je Aruto, hajde ustani se da te svi vide" Ustao sam i bio sam blago zbunjen. Stvarno nisam znao što bih rekao, pa sam se odlučio na običan pozdrav "Bok svima" što je kod ostalih sudionika sastanka izmamilo osmjeh na njihovim naizgled mrtvim licima. Osmijeh im je brzo nestao nakon što ih je Demetrius pogledao tako oštro da mislim da bi se živom čovjeku zaledila krv u žilama. Zatim je Demetrius nastavio sa sastankom.  "Hajdemo redom. Aruto prvi čovjek do tebe je Ambrose Lestat, on je stručnjak za explozive, pored njega se nalazi Gabrijel Nicoletti, koji je glavni i odgovorni u naošoj oružarnici, ako ti išta od oružja ili streljiva bude trebalo samo se njemu trebaš obratiti. Do njega se nalazi Deidre Bloodsworth, ona je jedna od naših najboljih operativki, a do nje su Lenore Crowley i Lazarus Lovelock koji su besprijekorni logisti i bit će vam pratnja na zadatku." Kada je Demetrus završio sa svojim govorom predao je riječ Lazarusu. "Daklem gospodo, naš je glavni zadatak pronači i dopremitii nazad "TOB" što je skračenica za Talisman Of Blood. Po svim dosad prikupljenim informacijama, zadnji trag TOB-a se nalazi u arheološkom muzeju. Trenutačno je to jedna od najčuvanijih zgrada u državi jer su tamo trenutačno izloženi kraljevski dijamanti i nakit Engleske kraljice. Stoga ćemo morati biti isuviše orprezni. Zato smo ja i Leonore razradili detaljan plan, radi kojeg smo se vraški namučili, a pripremili smo ga na cd-u kojeg će svatko dobiti sa detaljnim opisom svojih zadataka za vrijeme operacije. Sve potrebne informacije su na diskovima. I samo bi još htio dodati da je jako jako bitno da da svoje zadatke jako dobro naučite i razradite jer nemamo baš previše vremena. Operacija počinje za tjedan dana, stoga predlažem da za 2 dana održimo još jedan sastanak, kako bi razradili sve nejasnoće i dodali još neke informacije koje sakupimo usput." Nakon što je Lazarus podjelio diskove svi su se ustali i razišli. Magdalena je ostala sa Demetriusom a ja sam se zaputio u svoju sobu. Na putu do svoje sobe razmišljao sam o svemu, jer mi još neke koje mi je Demetrius ispričao danas nisu bile pretjerano jasne. Ušao sam u svoju sobu i zaključao vrata za sobom. Sjeo sam se na krevet zapalio cigaretu i napunio si čašu nekom nepoznatom ali jako finom tekučinom. Utonuo sam u svoje misli. o prijateljima, o životu bez kojeg sam ostao i životu kojeg upravo sad živim. Moje misli prekinula je zvonjava mog mobitela. Bila je to Magdalena. Naime kucala je na vrata, ali sam ja toliko bio utonuo u svoje misli da ju nisam čuo. Ustao sam sa kreveta i otvorio joj vrata. "Jesi ti normalan?" - napala me čim sam joj otvorio vrata - "nisi ni svjestan što mi je sve proletilo kroz glavu" "Oprosti zamislio sam se" "Dobro nema veze, samo nemoj mi to više nikad napraviti molim te. Sad je 8 sati, u pola 10 ću doći po tebe idemo na "VEČERU" i malo spojiti posao i užitak. Što kažeš jesi za?" "Uredu, dođeš po mene u sobu ili se nađemo u predvorju?" - a na samu riječ večera osjetih naglu bol u žludcu. "Dođem po tebe u sobu, ustvari doći ću malo ranije, moramo se neke stvari dogovoriti i spakirati neke stvarčice." Ostao sam blago zbunjen, ali nisam htio ništa komentirati, jer sam do sad ostao iznenađen malo previše puta, pa sam odlučio šutjeti i poštediti Magdalenu objašnjavanja. Prije nego li je otišla poljubila me. Krenula je prema vratima. Kad je došla do vrata otvorila ih je i još se jednom okrenula prema meni. Poslala mi je jednu leteću pusu , okrenula se i zatvorila vrata za sobom. Ja sam se ponovno izvalio na svoj krevet, ugasio sam čik koji je izgorio do filtera u pepeljari i utonuo u blagi san. Vrijeme je poprilično brzo prošlo kad je magdalena ponovno zakucala na vrata. Ustao sam se iz kreveta odjeven isto kao što me ostavila i otvorio joj vrata. Imala je neki kofer u ruci. Valjda je bio namjenjen za ono pakiranje koje je napomenula prije. "Zar tako izlaziš?" - upitala me kad sam joj otvorio vrata. "Ne, oprosti zaspao sam, a vrijeme je tako brzo proletilo." "Oprostit ću ti ako se spremiš u idučih 5 minuta" - rekla je kroz smijeh - "a zašto bi se ljutila? Samo se ti obuci ionako imamo još pola sata, prije nego moramo krenuti kako bi sitgli na vrijeme." Obukao sam se u roku od nekoliko minuta. Magdalena je za to vrijeme sjedila na krevetu i promatrala me. "Moram ti nešto priznati" - dobacila mi je dok sam kopao po ormaru tražeći majcu. "A što to?" - upitao sam ju zbunjeno, jer nisam imao blage veze o čemu se radi. Prišao sam krevetu i sa noćnog ormarića uzeo cigarete i zapalio jednu. "Pa iskreno .... jajko mi se sviđaš i zbilja si mi privlačan, a mislim da sam se do besvjesti zaljubila u tebe." Umalo se nisam ugušio u dimu cigarete. Kašljao sam jedno pola minute, a kad sam došao k sebi i ponovno počeo normalno disati sam nastavio konverzaciju "Lijepo je to znati..." - pokušao sam se nekako izvući iz svega. Nakon nekoliko minuta mrtvačke tišine ponovno sam se udostojio progovoriti "I ja se isto tako osječam." "Zar zbilja?" - odgovorila mi je sa menik čudnim izrazom lica kojeg nisam mogao definirati.  Na što sam joj ja dogovorio vrlo kratko i jasno "Aha" dok sam navlačio majcu preko glave Velikom brzinom i sa čudnim sjajem u očima srušila me na krevet, sjela na mene i poljubila me onako strastveno. Osječaj tog poljubca vam ne mogu opisati, ali vam mogu reči da sam se poslje njega osječao jako sretno i ispunjeno pozitivnim nabojem. Magdalena se ustala sa mene i pokupila sa poda kofer kojeg je donjela sa sobom. Ovo sam ti naručila kod Gabrijela. Uspravio sam se na krevetu dok je oan kofer držala u svome krilu. "A što je u koferu?" - upitao sam ju znatiželjno "Pa otvori i pogledaj" - rekla je dok je kofer prebacivala u moje krilo. Uzeo sam kofer i odnio ga na stol. Kad sam ga otvorio nisam mogao vjerovati. Oči samo što mi nisu ispale van a donja čeljst završila na podu. "O.......O........O.........ovo je za mene? " upitao sam šokiran i pun nepovjerenja "Da ljubavi ovo je za tebe" odgovorila je smiješkajući se Moram vam priznati ostao sam poprilično šokiran. U koferu su se nalazila 2 modificirana Desert Eagel-a, sa odgovoarajućim holsterom za preko ramena sa spremnicima za oba pištolja i za 4 šanžera, jedan privjesak sa 2 kljuća, a uz sve to bila je zapakirana jedna prekrasna katana. Koja je bila nešto njaljepše što sam ikada u životu vidio.  "Samo da ti ne zaboravim reči. Napravili su ti pass card pa ga moraš pokupiti prije odlaska." "Nema problema, imam samo jedno pitanje." "Reci" "Od čega su ovi ključevi na privjesku?" "Pa jedan je od...." -počela je lagano kao da se izvlači iz vlastitih laži - "....tvog motora, a drugi je od auta." "Od auta?" -upitao sam poprilično zbunjen. Mislim ok znam da sam dobio motor kao prevozno sredstvo ali od kud sad i auto "Da" -odgovorila je nekako ponosno "A kojeg?" "To češ saznati sutra, kad te odvedem u garažu, sad je tvoj auto još uvijek u salonu." "U salonu? Pa kako onda imaš ključeve?" - opet me zbunila "Da u salonu je. Se sječaš možda jučer kad si se probudio a nikoga nije bilo u onome stanu?" "Da?" "E pa ja sam u to vrijeme otišla i kupila ti auto po tvome ukusu" "Dobro i kako to da je taj akuto ako si ga kupila još uvijek u salonu?" "Ma ne u tom salonu, ludo. Tu je kod nas u salonu malo ga modificiraju za tebe po mojoj naruđbi." -rekla je ponosno "Hvala ti mnogo, ali mene je sram to sve uzeti od tebe neznam kako bi ti se odužio" "Odužio si mi se time što si kod nas i što postojiš, a kasnije te čekauju puno važnija posla koja će nama monog više znaćiti od bilo koje ove sitnice koju smo ti poklonili." "Dobro, ako ti tako kažeš" - opet sam zbunjen, ali bolje da se vratim na staru temu - "A koji je auto?" "To je iznenađenje, ali svidjet će ti se" - rekla je sa olakšanjem jer je vidjela da nisam hito dalje ispitivati o sitnicama koje izgleda nije smijela reči a izletile su joj "Ok ako ti tako kažeš. Samo moram primjetiti jednu stvar. Motor nije ona Ninja koju sam zadnji puta vozio, jer prepoznajem ključ." "Nije Ninja to si dobro primjetio, a koji je motor neću ti reč, ali večeras ga možeš isprobati kad budemo išli u grad" "Zbilja?" - u glasu mi se osjetilo da sam se pretvorio u malo djete kojem su upravo dali 2 čokolade. "Da, ljubavi." Moram vam priznati bio sam jako radoznao i nestrpljiv kao malo dijete koje čeka točno određeno vrijeme kad može otvoriti svoj poklon. I dalje sam sjedio šokiran poklonom na krevetu, kad mi je Magdalena iz kupaone dobacila da moramo krenuti. Spremio sam Deserte u holstere, navukao kožnjak preko i strpao ključeve u džep. Kad smo došli u predvorje dočekala nas je Leonore i dala mi moj pass card. Nismo se dugo zadržavali sa njom nego smo se zaputili prema izlazui. Kad smo izašli pred kuću doslovce sam se skamenio, nisam se mogao pomaknuti od sreće, a kamo li vjerovati svojim očima |
10.01.2007., srijeda
Obična večer
Bila je to jedna od uobičajenih ljenih večeri. Sjedio sam sa svojim društvom u Kavezu. Tako smo zvali jedno betonsko igralište koje je bilo nadomak male šume. Sjedili smo tamo i po dobrom starom običaju naša su tijela, tj da budem precizniji naši želudci su kao ogromne spužve upijali enormne količine bambusa. Nakon nekog vremena nisam više mogao sjediti sa njima pa sam ustao i zaputio se u šetnju šumom. Šumski puteljak svako malo je mjenjao svoju širinu. Dok sam šetao u ušima mi je svirala muzika. Baš kad sam napravio prve korake po šumskom puteljku na mp3-u je taman zasvirala pjesma od Chris Rrea, Road to Hell. Zbilja ljepa pjesma, ali nekako mi je tog puta bila čudna makar sam ju preslušao jedno sto tisuća puta i uvijek je bila ista. Ne znam ni sam zašto. Pomislih u sebi da je to sve radi pustog alkohola kojeg sam popio. Uputio sam pogled prema zvjezdama obasutom nebu. Nastavih hodati po puteljku prema sjeveru. Zavukao sam ruku u džep i izvadio cigaretu i upaljač. Pripalih cigaretu i povukoh jedan snažan dim. Zadržah ga neko duže virijeme u sebi, a potom ispustih dim kroz nos. Dok sam ispuštao dim kroz nos učinilo mi se kao da se dim zadržava oko mene. Nije mi ništa bilo jasno. Dim nikako da se udalji od mene kao da se nalazim pod nekim staklenim zvonom koje je nadvijeno iznad mene i pomiče se zajedno samnom. Kad sam več skoro do kraja popušio cigaretu zapuhao je snažan vjetar i kao da je odnio sa sobom to nevidljivo zvono radi kojeg sam se umalo ugušio u dimu vlastite cigarete. Pomislih u sebi da je to nekakova igra moje glave, ili da možda samo sanjam naslonjen slgavom u krilu one zgodne prijateljice koja je te večeri izašla sa nama van. ~Da sanjam valjda bi ljudi primjetili da nemirno spavam pa bi me probudili nisu valjda toliko pijani da neprimječuju, ili još gore nisu valjda toliki papci da su me ostavili da sam ležim na onom igralištu da me još murija sakupi u neko dogledno vrijeme. Da se probam uštipnuti možda upali možda se probudim. Ništa osječam oštru kratkotrajnu bol koja popušta dok odmičem desnu ruku od lijeve nadlaktice. Možda sam samo pijan pa mi se muti pred očima i pričinjava da se dim zadržava oko mene, a `ko će ga znat.~ Nastavio sam hodati dalje put sjevera. Pratio sam puteljak koji je naglo skrenuo na istok. Nakon tog zavoja koji je oštro skoro pod 90 stupnjeva zaokretao na lijevu stranu isparaznila mi se baterija na mp3-u a taman mi je svirala The Widow od Mars Volte. Maknuo sam slušalice sa ušiju i spremio ga u đžep. Dok sam spremao mp3 učinilo mi se da čujem iza sebe neke korake. Okrenuo sam se ali nikoga nisam vidio, stoga sam nastavio svoju večrnju šetnju. Na otprilike 100 metara od sebe primjetih neko svijetlo. ~ Da nije murija. Opet sam ostavio osobnu doma, neda mi se opet sa njima u stanicu i prepirati se sa starim ujutro oko noćenja u stanici. Možda su to neki luđaci zapalili vatru usred šume pa se opijaju i poznavajuči takove situacije sigurno će se i zapaliti šuma pa će biti generalno sranje ujutro. Ili su to zapravo neki glupi turisti koji su se opili ko zvjeri pa nemaju pametnijeg posla nego pokušavaju zajebavati pijane ljude. Ma idem nastaviti dalje možda mi daju nekaj za pit, fakat su mi suta suha od one cigarete nakon pustog alkohola ~  Krenuo sam prema svijetlu, bila je to vatra. Dalo se primjetiti sa udaljenosti od nekih cca 50 metara. Dok sam se približavao pokušao sam razaznati glasove, ali nije ih bilo. Dok sam se približavao nisam primjetio nikoga samo vatra nasred šumskog puteljka. ~ Da je barem imam čime ugasiti da ne nastane požar. Čekaj možda su to ludi murijaci zapalili vatru i sad čekaju sakriveni među drvečem da netko naiđe da ga mogu optužiti za piromaniju. Ma daj kaj si ti lud koji ti je bog daj se priberi. Dobro ti je mater govorila pre bujunu maštu imaš sine daj se spusti na zemlju. ~ Več sam se približio vatri ali nisam vidio nikoga. Svjetlost mi je onemogučavala dobar vid u mraku. Krenuo sam dalje zaobišao sam vatru i nastavio svoju put dalje. Nakon što sam napravio čini mi se 4 ili 5 koraka začuh neke čudne zvukove. Vjetar je zapuhao jače i počeo je zviždati među borovim krošnjama. A iz vatre se uzdigao gusti dim. Okrenuh se prema vatri. Plamen se stišao a dim je postao bijel i gust kao da je netko bacio novi snop borovih iglica i češera u vatru kako bi vatra opstala. Počeo sam se vračati prema vatri i zapalio sam novu cigaretu. Sva sreća ovoga puta je vjetar puhao pa se dim nije zadržavao u mojoj blizini. Kad sam obišao vatru da vidim da li ima nekog sakrivenog u šumi iz vatre je ikočilo nešto. Čulo se snažno pucketanje kao da neko sprema kokice. Ponovo sam počeo obilaziti vatru. Nisam mogao vjerovati svojim očima. Pored vatre je bila mala crvena "loptica" koja je počela naglo rasti i pretvarati se u nešto što još nikad u svom životu nisam vidio. Ispred mene se pojavila čudna spodoba. To je čudo bilo visko nekih svojih metar i pokušaj (150cm), koža mu je bila skroz crvena i imalo je male rogove na glavi, poput jarića kad im rogovi tek počnu rasti, imalo je ljudski torzo i noge od poput onih kod Aliena iz istoimenog filma. Mislim noge su mu bile također kao ljudske samo sa malom deformacijom tj koljena su mu bila okrenuta naopako.  Kad je dostiglo sovje željeno stanje to "biče" je iz neke kožne vrečice izvuklo neki prah i puhnulo mi ga u lice. Samo sam čekao kad ću se srušiti na pod omamljen nekim čudnim opijatom ~ Koji je ovo bog, mješavina Aliena i vraga u ulasku u pubertet. Mora da sam toliko pijan da mi se ovo sve ili priviđa ili spavam, koji mi je to vrag bacio u lice, osjetio sam da me nešto škaklje u nosu, hoću li se sad srušit, jel ovo neka vrst delirijuma. Užas stvarno bi trebao ohladiti sa sim ti glupostima. ~ Ono mi se valjda počelo obračati, nekim čudnim krikovima koji su mi tek nakon nekoliko minuta postali razumljivi. - Nebrini se. Zasuo sam te kakterijama koje ti se nastanjuju u mozgu kako bi ti prevodile sve što ti ja kažem i prilagodile tvoj sluh na frekvenciju na kojoj moja vrsta govori. - Ok koji je ovo film. Jel ja sanjam ili šta je ovo. Što si ti? - Ja sam samo kurir i možeš me zvati kako god želiš. Nisi u filmu, ovo je sve stvarnost. Imam poruku odozdola za tebe. - Odozdola, stari moj šta tebe puca, odakle odozdola?  ~ Jao koji mene to filmovi pucaju. Ovo čudo je toliko smiješno užas, kakove bakterije, sigurno me zarazio nekom smrtnom boleštinom i sad ću umrijeti za nekoliko sati.~ - A što misliš za koje se mjesto kaže da je dolje. Ja sam iz pakla i imam poruku od Vraga za tebe. Osobno ju je potpisao, da li ju želiš pročitati? ~ Od vraga, ubi me ali ovaj je lik stvarno progutao neki bolesni trip. Aj baš me zanima kakova je to poruka od "Vraga" jao krepat ću od smijeha ovaj je totalno lud.~ Posega je desnom rukom u vatru i izvukao svitak papira i predao mi ga je. ~ Kako to čudo nije izgorilo, kako se mali smrad nije opekao? Ovo je sve ludost ~ Uzeo sam svitak i počeo čitati. Štovani primatelju!!! Neželim te oslovljavati imenom jer znam da ih imaš mnoga. Stoga neznam kojim preferiraš da te se oslovljava. Uglavnom da pređemo na stvar, tvoja me podsvjest nebrojeno puta kontaktirala i pričali smo i vodili jako zanimljive razgovore. Stoga ti nudim, da u zamjenu za tvoju dušu, što god ti tvoje srce poželi. Od slave, novaca, droge, alkohola, žena, kuća, autiju, jahti, otoka,.... mislim na što god možeš imati u koliko potpišeš ovaj svitak i predaš ga mome kuriru. Ukoliko imaš bilo kakovih pitanja obrati se kuriru on će ti objasiniti sve. U potpisu: Devil ( LCF) ~ Molim, ja u svojoj podsvjesti pričao sa vragom. Vrištaona. Mora da sam poludio i da je ovo sve samo produkt moje glave~ Nakon što sam pročitao poruku podigao sam pogled prema "kuriru" i postavo sam mu par pitanja: - E stari moj daj ti meni reci, šta točno on misli pod time da ja mogu imati sve što god poželim ako mu dam svoju dušu? - Pa kao što ti i piše u poruci. Ti potpišeš ovu poruku i samo trebaš izgovoriti što bi htio biti u budučnosti a svako toliko ću ti ja ili netko od mojih dolaziti u posjete kako bi saznali da li imaš novih želja. ~ Stari moj ovo mi se ni ne čini tako loša ideja, jedan potpis i imaš što god ti srce poželi. Konačno ću moči prohodat sa onom curom sa faxa koji več neko duže vrijeme naganjam. Niš me ne košta, samo jedan običan potpis. ~ Najednom sam začuo korake u daljini, netko dolazi. - Daj mi taj papir da ga potpišem prije nego netko dođe i vidi te ovdje - rekoh u žurbi kuriru - Evo evo ti nož zareži si jagodicu palca i ostavi otisak na papiru i sve je sređeno, samo usput rečeno slatka ti je ona mala koju več neko duže vrijeme naganjaš po gradu - Od kud ti znaš za nju. ~Smrad jedan sigurno mi čita misli ili nešt. E neka ju samo proba pipnut ili naudit joj, ubit ću ga~ - A eto slučajno imam i poruku za nju, a ona dolazi ~ Da sigurno dolazi, ona je sigurno tamo još na igralištu sa ostatkom ekipe cuga i pjevaju uz gitaru~ Okrenuo sam se prema zvuku koraka koji je odlazio. I stvano ona je trčala prema nama. Njena smeđa kosa bila je raspuštena i veselo se igrala an vjetru, njezine oči kao da su svjetlile u mraku.  Kad me primjetila več sam imao nož u denoj ruci i prislonio sam ga na ljevi palac kako bi razrezao ga i ustio krv da mogu potpisati taj svitak. Počela se derati da bacim nož. Derala se iz sveg glasa, a ja sam se prestrašio kad sam čuo njen glas i nož mi je ispao iz ruke na pod. Ona se zaletila na mene i odvalila mi takovu šamarčinu da mi se zamutilo pred očima na tren. ~Prokleta bila, platit će mi za ovo, šta to ona radi zaboga~ Kad sam se uspio odvojiti od poda ona je držala kurira za vrat i bacila ga je u vatru zajeno sa svitkom. - Vrati se odakle si i došao ti crveni monstrumu. Da te više nikad ovdje nisam vidjela – izogvarala je dok je kurir polagano nestajao u plamenu. Kad je kurir u potpunosti nestao u plamenu okrenula se prema meni i prišla mi. Zagrlila me tako snažno - Sad mi je drago da sam te pratila kad si krenuo. Imala sam čudam predosječaj, a ovo malo đubre nadam se da ga nikad više nećemo vidjeti. ~ Đubre? To đubre mi je donjelo jednu od boljih vjesti u mom životu, ona majke mi mile nije normalna, a onu šamarčinu kako će mi platit za to, jao~ - Oprosti što sam te onako ošamarila, stvarno mi je žao, ali morala sam da ne potpišeš svitak jer onda se moje želje nebi ostvarile. ~Želje, što je sa mojim željama, sa mogučnosti da postanem slavan bogat i voljen, ubit ću te, kozo~ Sva sreća ona nije mogla čitati moje misli. Nije ni izgovorila svoju rečenicu do kraja kad me ponovo snažno zagrlila i poljubila. ~ Ona je zbilja pukla, prvo me šamara, sad me ljubi, zar smo svi pukli?~ - Shvati me volim te od kad sam prvi puta stavila svoj pogled na tebe, nisam mogla dopustit da to učiniš nebi to mogla ponjeti. Da si potpisao on bi te sa sobom poveo i nikad te biše nebi vidjela. Nemogu podnjeti ovaj svijet bez tebe. ~Molim, Sad sam definitivno siguran da je pukla. Ili možda i nije, ona mene voli, ja se njoj sviđam, pa prije sat vremena mi nije tako djelovalo dok smo bili u Kavezu, a ko će ga znat sigurno smo svi prolupali.~ Ustali smo za poda, zagrlila me još jednom i krenuli smo prema Kavezu. Moram vam priznati nikad nisam bio sretniji u svom životu. Zaista neznam što mi se desilo kad smo krenuli nazad takova radost mi je obuzela tijelo a srce mi je podivljalo. Ona me samo pogledala i nasmijala mi se. Kad smo konačno stigli u kavez ostalo je još samo par ljudi od one gomile koja je bila tako kad sam ja krenuo u šetnju. - Kako smo golupčići, jel bilo veselo? – dobacio je netko Nisam baš obračao pozornost na ljude oko sebe, jer to je bio prvi pravi istinski sretan trenutak u mom životu. I moram priznati jako mi se dopao.  Škripa, otvaraju se vrata i svež zrak dolazi u zadimljnu i zagušljivu prostoriju. Zajedno sa svježim zrakom ulazi ona i prilazi prozoru. Otvara ga i na povratku mi udjeljuje poljubac. ~ Još uvijek je sladak kao i onaj prvi tamo u šumi, zbilja ju volim nevjerujem~ Ustajem i izlazim iz sobe za njom, a sobu preplavljuje zvuk Opče Opasnosti - Dan bez imena ........................ |
27.12.2006., srijeda
Povijest }:->
|
Bilo je to mirno jutro, kao i svako drugo. Ujutro sam se ustao iz kreveta i zaputio prema obližnjem kafiću na prvu jutarnju dozu kofeina i nikotina. Za one koji neznaju to mi je bila uobičajena rutina. Došao sam u kafić i kao i obično konobarica me prestala pitati što pijem u zadnjih par mjeseci jer bi uvijek pio isto piće. Tako da mi je nedugo nakon što sam ušao i sjeo za svoj uobičajeni stol u sjevernom kutu kafića donjela moju kavu sa mljekom i kolu. Kad ju je donjela na stol sam izvukao kutiju cigareta i upaljać. Moram priznati kafić je bio uređen baš po mome ukusu. Crveno crni zidovi ukrašeni keltskim simbolima i slikama Luis Royoa. Nešto predivno. No nema veze. U jednom trenutku u kafć je ušla primamljiva dama koja mi je odvratila pogled od moje knjige. Zaputila se ravno prema šanku i nešto priupitala konobaricu, koja se okrenula prema meni i pogledom pokazala djevojci di se nalazim. Nakon nekoliko sekundi djevojka je bila pored mog stola a ja sam joj ponudio da sjedne. Izgledala je nekako neznam kako bi to opisao mislim da je to bio neki osječaj između sreće i uzbuđenosti.  Predstavila mi se kao Monika. Zbilja u početku nisam imao pojma što me očekuje. Ali kad je počela svoju priču ostao sam malko zapanjen. Predložio sam joj da ovdje popijemo kavu u miru pa da se zaputimo u moj ured kako bi u miru i bez opasnosti od prisluškivanja mogli razgovarati o dotičnoj temi. Popili smo kavu u miru i izmejnili čašicu ugodnog razgovora od koje sam ja kasnije izvukao mnogo koristi po dobrom starom običaju. Nisam htio da odma u početku ispadnem đubre pa joj nisam dozvolio da plati rundu nego sam ja samo dobacio konobarici da zapiše na moj račun. Zaputili smo se do mog ureda gdje nas je dočekao moj dragi pomagać i stari prijatelj Luka. Luka je moj stari prijatelj znamo se još iz osnovne škole i zajedno smo išli i u srednju i na fax. Nas dvoje smo si poput brače. Kad nam je Luka otvorio vrata pozdravio je Moniku na svoj uobičajeni način. Skinuo je svoj imaginarni šešir i naklonio se. Monika se u početku nije ni snašla ali moram priznat Luka joj je izvadio osjmeh na lice. Zamolio sam Luku da nam skuha jednu kavu. Kad je Luka izašao iz sobe ja sam sjeo za svoj radni stol a Moniku sam smjestio na udobnu fotelju odma ispred mog radnog stola. Zamolio sam ju da započne svoju priču kako bi sad u miru mogli popričati o tome. Ugodno se smjestila u fotelji i započela priču: Sve je počelo kad sam sa svojim djedom bila na jednom putovanju. Djed mi je inaće arheolog pa me, pošto su tada bili školski praznici, pozvao da idem sa njim. Bili smo negdje neznam točno kako se mjesto zove ali nalaz se na jednom jako malom otočiću na Kornatima.  Krenuli smo sa brodom iz Biograda rano ujutro. A na otoku smo bili negdje oko pola 1 popodne. Moj djed je već bio tamo i dočekao me u improviziranom pristaništu. Otok nije bio velik. Treba vam jedno sat vremena da ga propješačite u krug. Na sredini samog otoka nalazila se mala rijetka šumica borova. U sredini te šume nalazila se jedna mala čistina. Nakon što me dočekao djed je predložio da odemo nešto pojesti. Tako da smo se zaputili prema južnoj strani otoka gdje se nalazio kamp. Kamp se sastojao od nekoliko malih šatora u kojima je ekipa spavala i jedan veliki šator koji je zapravo bio laboratorij. Djed je po običaju naručio od kuhara da nam napravi moje omiljeno jelo, bečki šnicl sa pomfritom. Nakon obilnog ručka djed je rekao da mi mora pokazati što su otkrili do sad. Bila sam sva uzbuđena i iznenađena. Jednostavno nisam mogla dočekati da vidim iskopine. Krenuli smo prema središtu otoka. Ušli smo u šumu, a kroz nekoliko minuta hoda našli smo se na čistini na kojoj su se ljudi počeli pripremati za iskopavanje. Na sredini livade nalazio se ogroman kamen leipsastog oblika sa nekim gravurama. Nisam znala točno što piše ali djed je kao i uvijek pošto je bio i lingvist i arheolog znao. Na kamenu se nalazio natpis "Ljudi se vračaju zvijezdama, a nekad se zvijezde vračaju ljudima" Ta gravura mi nikad nije bila jasna barem ne neko kraće vrijeme. Taj dan je prošao sasvim normalno ljudi su radili svoj posao, a kad je pao mrak svi su se skupili u kampu na večeri. Večera nije bila obilna, ali bilo je veselo ljudi su jeli i pili, izmjenjivali iskustva prijašnjih ekspedicija, dosad sakupljene podatke u trenutnoj ekspediciji. Negdje oko pola 10 uvečer ljudi su se polagano počeli spremati na počinak. Ja i djed smo ostali zadnji jer smo imali toliko toga za pričati jer se nismo vidjeli skoro godinu dana. Kad smo konačno i mi legli na počinak ja sam imala užasan san. Sanjala sam taj otok na kojem smo bili, samo mi se učinilo kao da je vrijeme događanja bilo jedno 5 stoljeća prije. U snu sam vidjela kako zakopavaju živu ženu na proplanku. Nisam se pretjerano obazirala na taj san. Sutra dan ljudi su iskopali jedan kostur na istom mjestu gdje sam ja vidjela u snu. Nakon analize kostura uspostavilo se da taj kostur pripada ženskoj osobi, samo naišli smo na nešto što nitko nije mogao objasniti. Naime njezini očnjaci su bili normalni samo im je korijen bio čudan, nije bio kao u ljudskih zubiju. Toga popodneva z ručkom ispričala sam svoj san djedu koji se smijao mome snu, ali u očima sam mu vidjela strah. Moj se san ponavljao iz dana u dan nisam mogla obrazložiti ga. Nakon nekoliko dana djed je postao jako čudan. Neznam kako da vam opišem to njegovo ponašanje. Ponašao se kao malo djete kad dobije slatkiše, a u isto vrijeme kao da je na smrt preplašen nečega. Te je večeri odlučio mene poslati nazd na kopno. Dok sam se pakirala pružio mi je kutiju i reko mi je da ju ne otvaram, nego da vas potražim i da ju dam vam, jer ćete vi znati što sa njezinim sadržajem treba napraviti. Od kad sam napustila otok do danas prošlo je možda tjedan dana. Djed mi se još nije javio a brinem se za njega. Tu je zastala sa pričom i pogledala me sa pogledom punim nade. Ja sam pokušavao ostati miran i zamolio sam ju da mi preda kutiju. Kad mi ju je dala otvorio sam ju. Na moje veliko iznenađenje u njoj se nalazila knjiga i nekakva ogrlica. Pošto je več bilo kasno i pošto smo popili nekoliko kava koje nam je Luka skuhao odlučio sam da mi treba odmor. Zamolio sam Moniku da ako je ikako moguće i ako nije problem da ode doma i da mi se javi za nekoliko dana dok ja proučim knjigu i ogrlicu koju mi je poslao njezin djed. Dok je Luka ispratio Moniku do izlaznih vrata od ureda ja sam se uvalio na kauč i promatrao sam ogrlicu. Znak koji je bio uklesan na kamenu koji se nalazio na sredini ogrlice mi je nekako bio poznat, ali se jednostavno nisam mogao sjetiti odakle ga znam. Nakon nekoliko minuta Luka je ušao u sobu. Sjeo je na fotelju na kojo je sjedila Monika do maloprije i zbunjeno me gledao, a nije ni riječi progovorio. Ja sam se ustao sa fotelje i sjeo za svoj radni stol. Uzeo sam telefon u ruke i nazvao svog dragog prijatelja i dogovorio si sastanak sa njim. Zamolio sam ga da dođe do mene doma na popodnevnu kavu, jer da mu imam nešto zgodno za pokazati i ako bi mi mogao biti od ikakove pomoći glede mog novog posla. Oko pola 7 začulo se zvono na vratima a Luka je pohitao otvoriti vrata. Moj dragi prijatelj profesor Marko B. ušao je u prostoriju. U ruci je nosio bocu meni omiljenog pića. Black Label, nema što pogodio je što mi treba sad. Sjedili smo za stolim, kad je na jednom Marko prekinuo naš razgovor i rekao mi da više nemože čekati da vidi to što mu imam za pokazati. Ustao sam sa stolice i otišao do ormara. Iz ormara sam izvadio kutiju i stavio ju na stol pored njega. On ju je polako otvorio, a kad je ugledao sadržaj kutije oči su mu se tako otvorile da sam pomislio da će mu očne jabućice ispasti na stol. Nakon nekoliko minuta pogledavanja ogrlice pogledao me zbunjeno i upitao me da li imam imalo pojma šta ja to imam u svome domu. Odgovorih mu negativno, ali mu nadodah da mi je simboli poznat od nekud samo da se nemogu sjetiti odakle. Marko je ustao i otišao do police sa knjigama i izvukao je jednu. Položio je knjigu na stol preda me. Na koricama knjige nije pisalo ama baš ništa. Zamolio me da otvorim na 145 stranicu knjige. Poslušao sam ga i na moje iznenađenje na toj stranici se nalazio simbol koji je bio na ogrlici. Simbol u obliku rune koja označava simbol klana Gangrel. Na poleđini stranice na kojoj se slika nalazila bio je natpis "Gangrel jedan od 5 osnovnih klanova. Potjeće još iz davnih početaka. Klan najskloniji divljačkom ponašanju." Mislim da mi je to bilo dovoljno da shvatim o čemu je riječ. Osoba koju ja Monika sanjala bila je zapravo kraljica Camarille. Inaće Camarilla je sekta u kojoj su se ujedinili najjači vampirski klanovi kako bi se obranili od Inkvizicije, a osnovana je u 15 stoljeću. Pa ako logički zaključimo da je to bilo tako knjiga koja se nalazila u kutiji sadrži cijelu povijest Camaeille. Svoja saznanja sam podjelio sa Markom koji je bio jednako radostan i uzbuđen glede novih otkrića. Ponudio sam da ostane preko noći da proučimo knjigu zajedno, ali je on ljubazno odbio jer ima predavanje ujutro, ali obečao je navratiti poslje. Ja sam isto odustao od proučavanja knjige pa sam se zaputio u svoju sobu na spavanje. Zbilja neznam sa kojim razlogom, ali ja sam te noći usnuo isti san koji je imala i Monika proteklih noći. Povorka od jedno 15 ljudi obučenih u nekakove čudne odore vukli su ženu okovanu lancima oko ruku i nogu do velikog proplanaka na otoku. Na proplanku je bila iskopana jama i bio je i onaj kamen kojeg je Monika spomenula sa natpisom u runama. Žena se otimala mada bio je problem lanci su bili posuti svetom vodom i na okovama su imali križeve što je utjecalo paljenjem nezine kože dok su ju povlačili u jamu. Kad su ju dovuki do jame na prsa su joj vezali slamnati križ također postu svetom vodom kako nebi mogla pobječi, zatim su joj skinuli okove i bacili u jamu. Nakon što je jadna žena vrištala u bolovima živu su ju zakopali.  Kad sam se probudio nazvao sam Moniku na telefon da joj kažem što sam otkrio do sad. Bila je sva uzbuđena preko telefona ali rekla mi je da nemože odma doći jer da ima nekih važnih obaveza koje nemože propustiti pa da će mi se javiti kad sa njima završi. Nakon što sam poklopio slušalicu uhvatio sam se prelistavanja knjige. Tu je bila ispisana cijela povijest svih klanova koji su postojali u to vrijeme. Toliko zanimljivih informacija. Kako su kraljevi noći prikupljani informacije, tko je sve bio u njihovoj službi kojim organizacijama su vladali i sl. Zaista prekrasno arheološko otkriće moram priznati. Tog popodneva Monika je došla u moj ured. Nije nazvala mada ja sam bio toliko zaokupljen čitanjem te knjige da meni nije ni napamet palo izlaziti iz kuće. Sjeli smo u ured na fotelje a Luka je donio kavu. Zpalio sam si lulu jer mi je taman došao onaj tren da si ju prpalim. Trebalo mi je vremena da joj pojasnim o čemu je rijeć. Kad sam konaćno završio sa cijelim pričom ona mi je pokazala sliku svog djeda. U roku odma sam primjetio jednu stvar na njemu koja mi je u početku mogla poslužiti kao dobar trag. Monikin djed je na svojom ramenu imao istetoviran grb tj simbol klana Tzimisce. Tzimisce je klan vampira koji je opsjednut naukom, mislim nije ni ćudo djed joj je lingvista i arheolog. Nakon što sam ja zvršio sa pripovjedanjem svoje priče, Monika mi jer rekla kako joj je djed jednom prilikom pričao kako je na njihovu porodicu bačena kletva i da dok se ne dogodi nešto kletva se neće skinuti. Iz njezinih rijeći pretpostavio sam da je to nešto bio pronalazak knjige koju sam imao prilike pročitati. Monika je nedugo nakon naše izmjene informacija otišla svojim putem. Odlučila mi je ostaviti kutiju sa knjigom i ogrlicom. Ali jednu stvar Monika nikad neće saznati, ja sam isto jedan od njih a moja leđa prekriva ogromna tetovaža koja prikazuje grb klana Nosferatu |
21.12.2006., četvrtak
Kvatovska ispovjest
|
Noć je mračna i nepodnošljiva. Opet nemogu spavati, a sve je počelo one kobne noći. Sjedio sam u svojoj sobi kad je zazvonio mobitel. Podigao sam mobitel sa stola i odložio knjigu. U tome trenu sam čitao Kingov Pet Sematry. Pogledao sam zaslon od mobitela. Zvao me prijatelj sa kojim sam si dobar još iz osnovne škole i zamolio me da se što prije je moguće nađemo u kući u kojoj smo se skupljali još kao djeca. Prihavtih poziv i poklopih slušalicu.  Obukao sam se na brzinu. Imao sam neki čudan osječaj kad sam zatvaro vrata od stana, ali ga nisam znao protumačiti. Jednostavno sam ga zanemario, zaključao vrata od stana i stavio slušalice svog mp3 playera u uši. Nekoliko sekundi nakon toga muzika je zasvirala. Usljedili su stihovi pjesme Time To Die. You have crossed the line Your suicide, the final ride You ignored the signs A helpless fight it ends tonight Your souls traveling on All the twisted things you’ve done You thought you had the master plan Now it’s all caught up to you And still you wonder why I can see right through you brother You’re not fooling anyone Now you pay the final price It’s time for you to die Time is all but out Death calls for you, what can you do Try to form a lie to buy some time So you can run and hide And beg and plead before the lord You’ll be on your knees All the twisted things you’ve done You thought you had the master plan Now it’s all caught up to you And still you wonder why I can see right through you brother You’re not fooling anyone Now you pay the final price It’s time for you to die It’s time for you to die All the twisted things you’ve done You thought you had the master plan Now it’s all caught up to you And still you wonder why I can see right through you brother You’re not fooling anyone Now you pay the final price It’s time for you to die All the twisted things you’ve done You thought you had the master plan Now it’s all caught up to you And still you wonder why I can see right through you brother You’re not fooling anyone Now you pay the final price It’s time for you to die It’s time for you to die It’s time for you to die Nastavio sam svoj put prema kući laganim korakom. Zavukao sam ruku u desni džep svoga kaputa i izvukao kutiju cigareta i upaljač. Pripalio sam si cigaretu i nastavio svoj put. Nakon nekog vremena odlučio sam presjeći i prikratiti si put do kuće. Skrenuo sam sa puta preko livade, koja se ubrzo pretvorila u šikaru. Nakon nekog vremena šikare je nestalo, a ja sam hodao dalje po prašnjavom puteljku. Sa moje desne strane nalazila se stara napuštena kuća u kojoj smo se kao djeca znali često igrati. U toj kući sam zapalio prvu cigaretu i popijo prvu pivu. Neka čudna toplina mi je obuzela srce i jednostavno sam morao otići pogledati kako sad ta kuća izgleda iz nutra, da li je i dalje onako uređena kao što smo ju mi sredili kad smo bili djeca da možemo u njoj boraviti i provoditi beskrajno duge sate pušeći cigarete i ispijajući alkohol u miru. Prekoračio sam zidić na kojem je jednom davno stajala ograda i zaputih se prema kući. Dok sam ulazio u dvorište primjetio sam u daljini sparkiran auto sa upaljenim pozicjonim svjetlima. Prepoznao sam ga to je bio njegov auto. On je uvijek vozio skupe i sređene automobile, sva sreća stari mu je ostavio brdo para kad je umro u svojoj 47 godini života. Kad sam se približio kući primjetio sam slabašno svijetlo na gornjem katu kuće. Ostao sam neko kraće vrijeme stajati pred kućom. Obuzela me nostalgija za svim onim minulim danima provedenim u toj kući. Dok sam razmišljao potrošila mi se baterija na mp3 playeru pa sam počeo osluškivati zvukove okolice. Zvuk vjetra kako se promiče kroz šikaru me natjerao da se naježim. Neznam zašto ali najednom me obuzeo neki čudan strah. Nisam iskreno znao što mi se to dešava. To mi se nikad prije nije dogodilo. Rekao sam samome sebi: "daj se saberi koji ti je Bog" zatim sam se još jednom osvrnuo oko sebe i ušao u kuću. Sve što smo mi donjeli kao djeca još je uvijek bilo tu, samo je sve već bilo u raspadnom stanju, a i kuća je smrdila na vlagu. Zidovi su bili prekriveni grafitima i potpisima klinaca iz kvarta. Osvrnuo sam se oko sebe i sjetio se kako je to izgledalo u naše vrijeme. Ah ta sječanja uvijek ljepa, samo što pola društva sa kojim sam se tu skupljao više nema. Pojeo ih onaj jebeni heroin. Užas. Zaputih se prema stepenicama koje su vodile na gornji kat kuće. Na bijelom čistom zidu pored stepenica pisalo je: JA SE SMRTI NE BOJIM IAKO SAM BLIZU NJE. Bilo je to ispisano meni poznatim rukopisom. Da to je napisao moj prijatelj iz djetinjstva. Neću ga imenovati mislim da to nije trenutačno poželjno. Krenuo sam stepenicama se uspinjati na gornji kat. Kad sam se približio vrhu vidio sam siluetu osobe kako sjedi na podu pored đepne lampe. Osoba je sjedila prekršetnih nogu lica spušetnog prema dolje a lampa je bila na podu okrenuta tako da mu je svijetlo tuklo ravno u lice. Osoba je podigla pogled, nakon toga začuo sam zvuk repetiranja pištolja, i postavljeno pitanje " Ej, jesi li to ti?"  Samo sam kimnuo glavom, a on je odložio pištolj na pod. Dok sam mu se približavao on je uporno gledao u pod i nije podizao pogled. Sjeo sam nasuprot njega na pod i gledao ga. Nije mi bilo jasno zašto smo ovdje, odakle mu pištolj, zašto me uopče nazvao nakon tolikih pustih godina što se nismo vidjeli i zašto je baš htio tu da se nađemo? Ne znam. Iskreno nije mi u tome trenu ništa bilo jasno. Sjedili smo tako nekoliko minuta u tišini jedan nasuprot drugoga. Najednom je podigao pogled, one njegove velike zelene oči bile su prepune straha, okružene podočnjacima, a lice bljedo kao da si ga posuo brašnom. Preplašio sam se njegova izgleda, ali počeo je pričati.  - "Bok stari! Slušaj me molim te, molim te samo me pusti da ispričam sve što imam pa mi onda reci ako imaš što samo te molim nemoj me prekidat dok ne završim." Ja sam samo kimnuo glavom i pustio ga da nastavi. - "Gle nadam se da imaš vremena jer ovo će potrajati. Nisam se iskreno mogao sjetiti nikog drugog ko je noramalan i tko nije ni na čemu da mu se povjerim. Ti se sječaš kad smo bili klinci, kad smo prvi puta ti ja i još nas par nabasali na ovu kuću. E stari moj to su bili dani." mogao sam mu vidjeti blagi osmijeh na licu. "Nego zašto sam te pozvao ovdje. Prije jedno 4 godine sam dospio na dop. Ja i onaj visoki plavi iz C razreda sječaš ga se. E vidiš on ti je imao curu koja nam je dala dop. I tako samo zajedno zaglibili. Kad su bili godinu dana skupa organizirali su ogroman tulum u ovoj kući. Tada je on napisao onu rečenicu koju si vidio dolje na stepenicama. Znaš ono Ja se smrti ne bojim ijako sam blizu nje. E na tulumu je bilo pun kurac i više ljudi ono ružiona do jaja. E njegova cura je pofurala nekoliko svojih frendica sa sobom, da i one su bile na dopu. Neznam od kud im ali imali su ga hrpu. Tako smo ti se mi redom počeli gaziti jedan po jedan. Našli smo neke klince koji su nam ga kuhali i pripremali a mi smo se sami boli. Ma tulum je vjeruj mi bio prebolestan legendaran. Nego da se vratimo na bitan dio priče, frendice od te cure, mislim da joj je bilo nešto na T.; nisam siguran e jedna od njih mi je od početka bila jako čudna. Mislim oblačila se stalno u crno niš strašno, nosila je pentagram oko vrata, reko neka metalka ili nešto, ali svaki put kad bi joj pogledao u oči obuzeo bi me neki čudan osječaj, a u očima bi joj se pojavila neka čudna svjetlost. E ona ti se na tom tulumu jadna predozirala. Mi smo se svi usrali ko zadnje pizde i pobjegli. Ostavili smo ju tu da leži. Točno tu di ja i ti sad sjedimo. E u zadnjih nekoliko tjedana počela mi se pojavljivati u snovima. Što nije dobro, jer svi koji su bili na tom tulumu sa nama su ju viđali u snovima prije nego kaj su umrli. Mislim nisu svi umrli isto. Neki od predoziranja neki su imali saobračajke i tako to. Jer ih se večina uspjela skinut. Znaš i sam da su to bili bogatuni majku im jebem pa su imali para za klinike i tako to. A svi su ju počeli sanjati 3 tjedna prije nego što su umrli. E izgleda da je sad došao red na mene. Svakim danom več dva i pol tjedna sanjam isti san kako smo na tom tulumu i kako se ubijamo a ona mi prilazi poljubi me u obraz i kaže "Tebe čuvam, jer šečer uvijek dolazi na kraju". To mi tjera stari moj strah u kosti i ja to više nemogu podnjet. Znaš i sam da me nikad nije skoro ničega bilo strah, znaš i sam da sam za vrijeme rata pod uzbunom trčao od skloništa do skloništa za zabavu. E ali ovo je totalno drugačije i ono kako da kažem userem se svaki put."  Nakon tih riječi je zašutio. Ja sam moram priznati ostao šokiran, zaista nisam znao što da kažem. Pogledao sam ga ravno u oči i taman kad sam mu htio reči da sam mu voljan pomoći on mi je predao jedan papir i izgovorio riječi "Zbogom prijatelju, žao mi je što ovo moraš gledati" dok je to izgovarao podigao je pištolj sa poda i prislonio si ga na sljepoočnicu i povukao okidač. Nisam to mogao gledati mozak mu se rasuo po cijelome podu jednostavno tako užasan prizor. Ostao sam nepokretan od šoka. Jedno 10 min nisam mogao ustati, a nakon nekog vremena rastvorio sam papir koji mi je dao i ugledao sljedeče riječi "JA SE SMRTI NE BOJIM IAKO SAM BLIZU NJE. MOJ JE ŽIVOT ILUZIJA. SKONČAO SAM GA SVOJOM VOLJOM JER IZDRŽATI VIŠE NISAM MOGAO. NEKA MI OPROSTE SVI KOJE SAM VOLIO I KOJI SU VOLJELI MENE. OVO JE MOJE POSLJEDNJE ZBOGOM" Suze su mi navrle na oči. Ustao sam sa poda a koljena su mi klecala. Uputio sam se prema izlazu iz kuće. Na vratima od sobe sam se osvrnuo, a iz mojih usta su izašle riječi pomješane sa suzama koje su tekle u potocima "Počivao u miru prijatelju. Idi prema svjetlu i sve će biti u najboljem redu." Okrenuo sam se i izletio iz kuće, i krenuo prema svome stanu.  Sad palim novu cigaretu i gledam kako se njezin dim uvija po zraku sobe, a iz zvučnika dopiru tihe melodije pjesama kojima pokušavam umiriti sebe, ali mi neide. Idem probati leči se u krevet možda zaspem, a možda ne. Vrijeme će pokazati svoje. Listen to me From deep down inside I'm the madness that just Will not die With no regrets Of what I'll do to you Before the night is over You'll be crawling to me You call me when you're weak For me you'll lie and cheat You'll never get away With me you're here to stay Listen D.T. can't you see Stay with me and you'll be free Even as I soothe your soul I tear you down and make you old You just keep on coming back To buy another nickel sack Twelve o'clock time to greet Agony and ecstasy Ecstasy I'm the cry from within From when your day begins You'll follow me like sheep This shepherd never sleeps So tell me what's your price Came skate on my ice My blades they never rust I'm asking you to trust Listen now the time is right And what a way to start the night Spend your money endlessly Another grand insanity So D.T. here is the plan I'll make your brain a rubber band Time to stretch it out and see Agony and Ecstasy Ecstasy Feel my whisper through your haze of pain Feel the calling of a neon vein I'm the name upon your soul's marquee I am agony and ecstasy And just remember If you ever need me I'm here |
13.12.2006., srijeda
This Isn't What We Meant
 We dared to ask for more But that was long before the nights began to burn You would have thought we'd learned You can't make promises all based upon tomorrow Happiness, security are words we only borrowed For is this the answer to our prayers, is this was God has sent? Please understand this isn't what we meant The future couldn't last, we nailed it to the past With every word a trap that no one can take Back from all the architects who find their towers leaning And every prayer we pray at night has somehow lost its meaning For is this the answer to our prayers, is this was God has sent? Please understand this isn't what we meant A long time ago when the world was pretty Standing right here in a different city They're not coming back any more They're not coming back any... Is this the answer to our prayers, is this was God has sent? Please understand this isn't what we meant  |
